Prošlo je neko vrijeme otkako sam zadnji put napisao nešto na blogu. Nagli skok u obimu posla oteo mi je dragocjene sate i vrijeme za pisanje, ali konačno sam uhvatio trenutak. U ovih nekoliko mjeseci savladao sam prvi izazov, onaj lakši – trening. Trening je postao rutinski, gotovo automatski dio dana. Sat vremena znoja u teretani? Nema problema. To je najlakši dio cijelog puta.
Ali onda dolazi onaj drugi dio, onaj s kojim muku muči većina ljudi – prehrana. Taj dio zahtijeva disciplinu i prisutnost 24 sata dnevno. Trening možeš odraditi u sat vremena, staviti “gotovo” pokraj njega i prijeći na druge stvari. S prehranom to ne ide tako. Svaki dan, svaka odluka, svaki zalogaj – sve to čini razliku.
Najveći problem? Slatko. Tijelo, odnosno mozak, postao je ovisan o šećeru. Svjestan sam toga, svjesniji nego ikad, ali borba je stvarna. Tijekom tjedna još mogu izdržati – pretrpan raspored, manjak slobodnog vremena i posvećenost obavezama drže me pod kontrolom. Ne stignem ni pomisliti na slatkiše. Ali vikend? Vikend je druga priča.
Kad dođe vikend, najčešće uz planinarenje, pustim si malo više. Opustim se uz pivo poslije napornog uspona, a nerijetko padne i neki desert – slatki štrukli, možda. I tada se na kraju tjedna osjećam kao krava koja je dala 10 litara mlijeka i na kraju ih prolila. Sva ta energija i trud kroz tjedan, sva kontrola – kao da nestaju u nekoliko trenutaka opuštanja.
Svjestan sam da ovo moram pod hitno promijeniti. Ako želim doći do forme o kojoj sam govorio, prehrana mora biti pod kontrolom baš kao i trening. Bio sam svjestan toga i na početku, znao sam da će ovo biti izazovno. Zato sam sebi postavio cilj od 10 mjeseci – znao sam da će biti potrebno vrijeme da dovedem sve na svoje mjesto. I premda sam mislio da će ići lakše, jasno je da će ovo biti teže nego što sam očekivao.
Ali ne odustajem. Idemo dalje. Trening je postao navika, a sljedeći korak je pobijediti ovu borbu s prehranom.
