Moji treninzi danas nisu ono što su bili prije. Godine iskustva, ali i zdravstveni problemi, naučili su me jednu važnu lekciju: trenirati treba pametno, s dugoročnim ciljem. Treniram četiri puta tjedno u teretani – ponedjeljak, utorak, četvrtak i petak. Srijedom sjedam na bicikl, a vikend ostavljam za planinarenje, ovisno o raspoloženju i vremenu. Ali nije to jednostavno kao što zvuči.
Kad sam imao 16 godina, doživio sam prometnu nesreću. Pao sam s motora ravno na glavu i smrskao dva vratna kralješka. Tada su mi rekli da sam za dlaku izbjegao paralizu. Godinama kasnije, posljedice te nesreće još uvijek osjećam. U međuvremenu su došla još neka nova zdravstvena stanja poput diskus hernije, degenerativne promjene u oba koljena, a lijevo rame bi trebalo zamijeniti umjetnim.
No, nije kriva samo ta nesreća. Krivi su i neki odabiri koje sam radio u prošlosti, načini na koje sam trenirao. Gurao sam previše, prebrzo. Danas to radim drugačije. Treniram da bih mogao trenirati cijeli život.
Moji treninzi su sada prilagođeni. Znam svoja ograničenja, ali ne dopuštam im da me zaustave. Umjesto toga, koristim ih kao vodič. Ne radim vježbe koje mogu dodatno oštetiti kralježnicu ili koljena, već tražim načine da izgradim snagu bez da ugrozim svoje zdravlje. To je ono što me sada motivira. Znati kada stati je jednako važno kao i znati kada dati sve od sebe.
Frustrira me, naravno. Kad bih mogao, trenirao bih bez ograničenja, kao nekada. Ali život ne funkcionira tako. S druge strane, zahvalan sam na tim ograničenjima. Zvuči možda čudno, ali da ih nema, ne bih naučio toliko koliko sam naučio o tijelu, oporavku i pravilnom pristupu vježbanju. Ta me ograničenja tjeraju da cijelo vrijeme učim. Moram trenirati pametnije, i to je lekcija koju sada nosim sa sobom svaki dan.
Za mene sada, cilj nije samo vratiti formu. Cilj je zadržati je do kraja života. Ako se i vi suočavate s ograničenjima, ozljedama ili bilo kakvim preprekama – nemojte odustati. Prilagodite se. Učite. I dalje se krećite naprijed, korak po korak.