Ovaj vikend sam za članove Level Up grupe organizirao izlet na Premužićevu stazu. Iako u grupi ima i muškaraca na ovaj izlet prijavile su se isključivo žene. Nekima od njih je ovo bio prvi susret sa planinom. Htio sam da im ovaj izlet ostane u lijepom sjećanju, a to mi je remetila vremenska prognoza koja je u jednom trenutku nagovještavala mogućnost kiše. Zbog toga sam morao napraviti i alternativni izbor, a to je bio odlazak na Samoborsko gorje za koje je prognoza bila lijepa. Nikako im nisam htio reći da se izlet radi mogućnosti kiše odgađa.
Kada smo se okupili iznio sam im moja razmišljanja i pustio ih da razmisle. Na samom ulasku u autoput i odabiru smjera kretanja pada odluka da idemo na Premužićevu stazu unatoč mogućnosti da nas koja kap kiše opere.
Uslijedila je i zajednička molitva sa željom da nas Gospod čuva na putu i da nam podari dobro vrijeme. Nakon silaska sa autoputa kod Otočca, slijedi pauza za kavu pa lagani nastavak do Zavižana. Dolaskom na parkiralište spremamo opremu, uzimamo pokoji kolač koji nam je Ljubica pripremila i krećemo u našu avanturu.
Od njih sedam tri su već upoznate sa planinarenjem dok njih četiri prvi puta kroče na planinu. Neke spominju kako su zadnji puta prije tko zna koliko godina bile u šumi. Mislim si u sebi: “Kako će ih biti lijepo spojiti sa prirodom.”
Dok hodamo prema početku Premužićeve staze veselo se razgovara i priča. Naravno da je to samo nastavak razgovora koji se vodio cijelim putem. Tako kroz razgovor Gabrijela ističe svoje zadovoljstvo što će Majčin dan provesti sa svojom kćerkom Lorenom na ovom izletu. Da ljepši poklon nije mogla zamisliti. Dolazimo do početka staze, bacamo par fotografija, skidamo višak odjeće sa sebe i krećemo u avanturu. Što više hodamo to sve više vlada tišina, slušam komentare: ” Kako je ovdje zrak drugačiji ” , ” Koji predivni vidici “…
Ljubica koristi svaki trenutak ne bi li napravila fotografiju koja će nam svima ostati kao lijepa uspomena na ovaj izlet. Ne radimo česte odmore, tek toliko da popijemo malo vode i idemo dalje. Stalno gledam u nebo i tražim taj jedan oblak koji bi nam mogao sve pokvariti, no na sreću nema ga. Dolazimo do znaka križanja puteva. Govorim ženama da je tu put prema vrhu Gromovače. Opisujem uspon koji nije prezahtjevan, no zahtijeva korištenje ruku i nogu na pojedinim dijelovima. Možemo nastaviti prema Rossijevoj kolibi i zaboraviti Gromovaču, no ispada da je bolje da nisam ni pričao o Gromovači jer naravno sve žele ići gore. Polako se penjemo prema točki gdje počinje uspon i čujem ih kako govore: “E ovo je već planinarenje.” Mislim si u sebi: “Eto ti tebe i tvoje jezičine, sada lezi kako si si prostro.” Nije to toliko zahtjevan teren i odlučujem da ću ići uz svaku od njih dok ne prođu taj jedan dio gdje treba malo upotrijebiti i ruke.
Prva ide Gabrijela, polako i oprezno se penje, svaki korak provjeravam prije nego idemo na slijedeći. Prelazimo taj zeznuti dio i Gabi ide dalje sam do dijela gdje čeka ostatak ekipe. Naravno poslije mame ide kćer koja savladava taj dio kao od šale. Martina je slijedeća, no ona je već bila na ovom vrhu tako da mi je lakše no i na nju pazim bez obzira na sve. Dok se vraćam po Tihanu ona je već na pola puta. Penje se kao “divikoza” i shvaćam da tu nemam nikakvog posla, no i dalje idem uz nju dok ne prođemo taj jedan dio. Slijedi moja lavica, moja Ljubica sa kojom sam pomakao toliko granica. Toliko puta smo napravili nešto je mislila da nikada neće moći. Ovo je bio novi izazov, velik, no to nije bio razlog da ga ne zagrizemo. Tražimo tri uporišne točke, idemo polako i sigurno. Dolazimo na vrh i tu emocije izlaze van, par suza radosnica koje pokazuju zadovoljstvo probijanjem granica. Za nama dolazi i moja draga na koju ne moram paziti jer smo skupa već imali ovakvih uspona i znam koliko može.
U podnožju čujemo lavež i cvilež Donia i Bena koje je ostala čuvati Lara i na taj način se žrtvovala da ne uživa u pogledima koji sežu sa Gromovače. Ženska solidarnost, nema šta. Neko vrijeme uživamo u postignutom usponu, probijanju granica, izlasku iz zone komfora.
Par fotki za uspomenu i vraćamo se na isti način natrag kako Lara i četveronošci ne bi predugo bili bez nas.
Još 30 minuta lagane šetnje do Rossijeve kolibe našeg konačnog cilja. Tu radimo pauzu, odmaramo, svako vadi iz ruksaka što ima stavlja na stol i slijedi okrijepa. Tihanu su Doni i Ben detektirali kao najslabiju kariku i svojim okicama je fokusirali te su na kraju pojeli više nego ona. Još malo uživamo u suncu i spremamo se natrag.
Po povratku prema Zavižanu većim dijelom vlada tišina. Vjerujem da se sređuju dojmovi, uživa se u prirodi i u detaljima koji su se možda propustili u prvom dijelu izleta. Trudim se sa svakom ponaosob izmijeniti nekoliko rečenica, zanimaju me dojmovi. Obično dobivam generalni odgovor: ” Jako je lijepo, baš mi je žao što nisam prije.”, “Nisam mislila da ću ja to moći.” , “Nema šanse da bi ovo mogla prije nego sam počela vježbati.” Uglavnom sve pozitiva što me čini iznimno sretnim. Uživajući u Velebitu i Premužićevoj stazi vraćamo se do parkirališta, presvlačenje i idemo u Krasno kod naše domaćice Tamare na dogovoreni obrok.
Tu nas čeka domaća rakija za dobrodošlicu, veprovina kao glavno jelo, te iznimno zanimljiv desert od skute, meda, sladoleda i oraha. Prije jela samo se svi zajedno ponovo zahvalili na predivnom danu, lijepom vremenu koje nas je pratilo cijelo vrijeme te zajedničkim trenucima. Svako je vjerojatno još sam za sebe bio na nečemu zahvalan. Ja na tome što sam imao priliku bolje upoznati i provesti jedan poseban dan sa ovako divnim ženama. Na svakom njihovom osmjehu, toplom pogledu i osobnom postignuću koje je u neku ruku i moj uspjeh.
