Jutros sam došao napraviti svoj uobičajeni trening petkom. Na rasporedu je bio pull trening. Prije tog treninga obavezno radim zagrijavanje na orbitreku. U gymu je bilo nekoliko članova sa kojima je radila Matilda. Neke je uvodila u trening, neke korigirala, neke “samo” nadzirala.
Jedan od članova, Zvone, koji inače radi po programu “Bolna leđa” je krenuo na izvođenje mrtvog dizanja. Do sada je radio parcijalno mrtvo koje je bilo korektno izvedeno, no pri cijelom opsegu pokretu na koji je sada krenuo, tehnika izvođenja je krenula u krivom pravcu.
Matilda je odmah kao i ja uočila nepravilan pokret i krenula intervenirati. Dok je Matilda objašnjavala i korigirala pokret ostatak ekipe koji je vodila je došao u hladan pogon i čekao ju kako bi mogli nastaviti.
U tom trenutku prekidam svoje zagrijavanje i odlazim do Zvone kako bi Matilda mogla dalje raditi sa ostatkom ekipe. Pokušavam korigirati pokret te istovremeno vidim gdje je problem. Mobilnost kukova.
Prekidam trening i krećemo sa vježbama mobilnosti. Tu se Zvoni čelo prvo orosi, a nakon nekog vremena sklanja znoj koji curi niz čelo u finoj količini. Jedna, druga, treća vježba, pa idemo još ovo probat, daj još samo ovo.
Zvone se bori, trudi i daje sve od sebe ne bi li što bolje izveo pojedinu vježbu. Ide teško, sa grčem na licu ali ne odustaje. Govorim mu da do daljnjega izbacujemo vježbe mrtvog dizanja, šaljem videa sa vježbama mobilnosti sa svog YouTube kanala i dajem mu domaću zadaću.
Zvone se zahvaljuje i govori da će odužiti. Rekoh:” Najbolje ćeš mi se odužiti na način da 3x tjedno radiš ove vježbe i da za mjesec dana vidim napredak u njima. To će mi biti najveća nagrada koju mi možeš dati.”
Nastavlja raditi svoj trening, a u pauzama vidim kako radi vježbe koje sam mu pokazao. I vidim da već sada ide sve bolje i bolje.
U sebi mislim: “Ovo bi mogla biti jedna dobra tema za moj blog. Zamolit ću Zvoneta da se poslikamo kako bi to mogao objaviti.”
Molim Matildu da nas poslika. I gle čuda Zvone više ne “piga” leđa kao na početku treninga. Molim ga da napravi kao prije da ljudima dočaramo kako je to bilo. Na to mi kaže: “Ne znam više kako da to napravim.” E rekoh: “Sad si zeznuo i šefa i stanicu.”
Iznenađujući je pomak koji smo napravili za samo 30-tak minuta individualnog rada.
Nakon što sam se vratio svojim obavezama, shvatio sam da sam izgubio svoj trening za taj dan. No, nije mi bilo žao. Znao sam da je Zvoncu ova pomoć značila mnogo više. Njegova dobrobit bila je prioritet, čak i ako to znači odgađanje vlastitih planova. Jer u teretani, pomoć drugima ponekad postane najvažniji trening koji možemo obaviti.
