Dva tjedna pred 14. memorijalnu “Bajinu etapu” u meni se sve lomilo. Uzeti bicikl i voziti tih 90 kilometara ili po prvi puta u 14. godina ne voziti.
Svaki dan sam nalazio nove razloge da ne vozim.
“Nisi sjeo na bicikl od prošle godine.”
“Onih zadnjih 25 km guzica će ti se raspasti.”
“Imaš posla koji moraš napraviti, nemaš vremena cijeli dan posvetiti vožnji.”
“Riknut ćeš i naredna dva dana nakon vožnje nećeš biti ni za što a znaš koje te obaveze čekaju.”
I tako su se misli gomilale, one negativne, dok onih pozitivnih i nije bilo. Pretpostavljam da nisu ni uspjele doći do površine od ovih silnih negativnih koje su se svakodnevno gomilale.
Sam dan prije etape sam bio siguran da neću voziti. Čak sam i Robiju sa kojim svake godine organiziram istu rekao da vjerojatno neću voziti.
No kada sam u petak legao počele su me neke misli kopkati.
“Što će pomisliti Bajini roditelji?”
“Je li fer prema Robiju da ne vozim.”
“Zar ja to stvarno više ne mogu?”
Kroz ta razmišljanja sam utonuo u san.
Ujutro sam bez puno razmišljanja počeo spremati stvari, bicikl stavio u auto i krenuo za Generalski Stol.
Tamo me dočekuju poznata lica, Robi, njegovi roditelji, Bajini roditelji, sestra i njegova kći Ema.
Robi gleda je li bicikl u autu i kada ga vidi na licu mu vidim osmjeh.
Lagano se okupljaju i drugi sudionici, Robi i ja odlazimo na grob, palimo lampione i nakon toga “Bajina etapa” može krenuti.
Pred nama je vožnja od 4 do 5 sati, od Generalskog Stola do Slunja i natrag.
Gledam sve te bicikliste koji svakodnevno voze i kojima je ovo mačji kašalj. Molim se da da sve prođe u redu i da mi Bog da snage do kraja.
I stvarno do Slunja dolazim bez problema, noge vrte bez problema, stražnjica ne boli, sve ide super.
No kako se bliži 65 km počinju i prvi znaci umora. Noge su već lagano umorne i svako malo moram odvojiti stražnjicu sa sjedala jer nije ugodno više sjediti. Snaga također pada, vrtim sve sporije i teže.
U jednom dijelu gdje je neka lagana nizbrdica meni se čini kao da idem uzbrdo. Počinju lagani problemi u glavi.
Javlja se onaj unutarnji glas koji govori da to ne mogu, koji sugerira da odustanem, sačekam “metlu”, sjednem u nju i lijepo se vozim do kraja.
S druge strane se javlja onaj glas koji je mnogo puta pomakao granice i koji me tjera dalje.
Odluka je da u Tounju stanem u trgovini i napravim kratku okrijepu i pauzu od 5 minuta. Kupujem si proteinski napitak i izotonik jer osjećam da mi treba nešto brzih šećera da povratim energiju.
Šećer je svoje odradio, povratio energiju i nastavljam dalje. U uši stavljam slušalice kako bi odagnao neke negativne misli i koliko god bilo naporno pjevušim dok vrtim pedale i lagano se približavam cilju.
Nakon nekog vremena ispred mene je tabla Generalski Stol. To je to, još jedna pobjeda nad samim sobom.
Još jednom sam pobijedio svoje izgovore i samoga sebe. Još jednom sam pomakao granice.
Sretan, zadovoljan i ispunjen idem na gulaš, pivu i na druženje sa ostalim sudionicima “Bajine etape”.
