
Prošlo je četiri tjedna otkako sam krenuo sa svojom transformacijom, i priznajem – do sada sam bio zadovoljan. Prva tri tjedna sam uspješno odradio sve treninge, bicikliranje i planinarenje, a osjećaj napretka bio je izvanredan. Međutim, četvrti tjedan donio je krizu koju nisam očekivao.
Sve je počelo s aktivnim vikendom u Međugorju. Puno vožnje, malo sna i dosta hodanja. U ponedjeljak sam osjetio umor i odlučio si dati dan odmora. Bio je to prvi znak da stvari ne idu po planu. U utorak ujutro probudila me poznata bol u leđima, bol koja se spuštala u nogu – moja stara išijalgija. I tu već osjećam kako mi nervoza raste jer znam što slijedi. Tri dana terapije s ibuprofenom, bol koja neće tako brzo proći i nekoliko dana izvan tračnica.
Od tog trenutka sve kreće nizbrdo. Umjesto planiranog zdravog doručka – bjelanjaka i tosta – posežem za dječjim žitaricama koje inače izbjegavam. Da bih si olakšao savjest, ubacujem proteine, ali znam da to nije to. Tijekom dana sam cijelo vrijeme u autu, što dodatno pogoršava bol u leđima. Tablete pomažu, ali čim prestanu djelovati, bol se vraća jače nego prije.
Nadam se da ću u srijedu barem sjesti na bicikl i odvoziti planiranu vožnju, ali ne. Neodgodive poslovne obaveze i unaprijed dogovoreni sastanci oduzimaju mi svu energiju i vrijeme. Bicikl otpada, a prehrana pati. Kada sam nervozan, kreće najgora kombinacija – slatko i slano. Znam da radim štetu, svjestan sam svakog zalogaja, ali u tom trenutku nemam snage boriti se protiv vlastitog poriva. Hrana postaje rješenje za sve – iako znam da to nije pravi način.
U četvrtak u tri ujutro budi me oštra bol. Nema spavanja. Bol je toliko intenzivna da samo želim da prođe. Kažem si da moram trenirati danas, pa kud puklo da puklo. No, kad stvari krenu nizbrdo, sve ide protiv tebe. Klijenti mijenjaju termine, a ja se moram prilagoditi njima. Opet, vrijeme za mene otpada.
Petak donosi tračak nade. Budim se bez boli, napokon! Dobar je to znak jer dan je predviđen za nekoliko sati vožnje. Plan je bio šest sati, ali, naravno, “imamo sreće” i vožnja traje devet sati. Subota je još jedan dan za sjedenje, ovaj put 12 sati za sudačkim stolom. To sjedenje me ubija, ali bar se bol u leđima nije vratila. U nedjelju slijedi povratak kući, što znači još šest i pol sati u autu. Napokon je prošao tjedan koji želim zaboraviti.
Pitam se: je li ovo kriza koja će me slomiti? Ne. Nadam se da će ovaj tjedan koji je ispred mene biti bolji. Znam da ne mogu kontrolirati sve, ali mogu kontrolirati kako se vraćam natrag. Vrijeme je da se vratim na tračnice i nastavim put prema cilju.