Unatoč prognozi koja nije obećavala odluka je da idemo na izlet. Pobornik sam one da za planinara nema lošeg vremena već samo loše opreme.
Na Zavižan dolazimo malo kasnije od planiranog. Neno i ja smo se zapričali dok su Toma i Vec kunjali na svojim sjedištima. I naravno prošao sam izlaz za Otočac samo tako. Još je Toma komentirao nešto u smislu kaj nismo trebali skrenuti. Nonšalantno sam rekao ne i nastavio raspravu sa Nenekom.
Lampica se malo kasnije upalila, uslijedio je silazak sa autoputa, pa ponovni ulazak i povratak za Otočac. Nije ovo rijetkost na mojim izletima jer glava je uvijek puna i okupirana nekim mislima. Uostalom to je između ostalog i jedan od razloga zašto se ide u planine. Napraviti reset i očistiti glavu.
Na Zavižanu nas čeka puno parkiralište. Nalazimo svoje mjesto, spremamo se i krećemo. Doni i Ben su jedva dočekali da mogu krenuti sa njušenjem i trčanjem.
Ulazimo na Premužićevu stazu i krećemo prema Rossijevoj kolibi. Putem susrećemo dosta planinara kroz koje se Doni prvi probija i radi nam prolaz. Povremeno zastajkujemo i po tko zna koji puta se divimo ljepotama našeg Velebita.
Na skretanju ka Gromovači je poveća skupina planinara koji se dogovaraju tko ide gore a tko dalje prema Rossijevoj kolibi. Ne želeći se gužvati nastavljamo dalje a uspon na Gromovaču ćemo napraviti po povratku.
Kod Rossijeve kolibe je baš gužva pa odlazimo malo sa strane. Dio koji Doni i Ben najviše vole. Vade se sendviči, a oni uvijek nađu žrtvu koja će svoj podijeliti sa njima. Sva sreća Neno je imao dovoljno sendvića pa nije ostao gladan.
Malo treba i odmoriti, upiti sunčane zrake i uživati u trenutku. Znam da bi oni sada uživali do tko zna kada no kao glavni i dežurni negativac prekidam odmor i najavljujem polazak prema Gromovači.
Na putu natrag još jedna prilika za uhvatiti lijepu fotografiju.
Na vrhu Gromovače na žalost bez Donija i Bena koji su ostali u dobrom društvu u podnožju.
Pogled sa Gromovače na kojoj se kratko zadržavamo, Doni i Ben nas nestrpljivo čekaju. Vraćamo se natrag prema domu na Zavižanu. Veselimo se hladnoj Velebitskoj nakon koje krećemo doma. Naravno ne praznog želuca. Pauza je u Libertasu na roštilju i sada možemo doma. Naravno da su i Doni i Ben omrstili brk.
