Ovaj vikend smo odlučili pobjeći od gradske i predbožićne gužve naći mir u planini. Odlučili smo se posjetiti Park prirode Učka.
Sanja, Neno, ja i naravno neizostavni Doni i Ben, nalazimo se na parkiralištu ispred gyma prije 7:00 i krećemo put Učke. Na parkiralištu već imamo situaciju. Dok Sanja i ja razgovaramo, Ben se iz nekog nepoznatog razloga olakšava pokraj a jednim dijelom i po Sanjinoj tenisici. 🙂 Kažu da kada te pokaka ptica da je to sreća. Što je onda kada te pokaka pas? Dvostruka ili višestruka sreća? Meni je bila sreća što se Sanja samo smijala dok sam joj nosio maramice da očisti tenisice. Moglo je biti i puno gore i sve krenut u nekom drugom smjeru da je Sanja drugačije reagirala. Hvala Sanja na ljubavi i razumijevanju prema malom blentravcu. Nakon sanacije štete krećemo na put.
Još neko vrijeme se smijemo nemilom događaju i u dobroj atmosferi vozimo put Učke. Sunce koje lagano izlazi pruža nadu da će ovo biti jedan lijep sunčan dan koji će dodatno doprinijeti da nam ovaj dan ostane dugo u lijepom sjećanju.
Vozimo se prema Maloj Učki kroz lijepu asfaltiranu šumu. Na jednom dijelu je odvojak na makadamsku cestu koja vodi nizbrdo. Njome dolazimo do napuštenog mjesta Podmaj gdje su ostaci ruševina i jedna kuća koja je obnovljena sredstvima EU. U Podmaj su ljudi dolazili sa svojim stadima ovaca na ispašu. Parkiramo se, uzimamo opremu i krećemo prema Brgudu. U početku idemo makadamskom cestom koja nas vodi prema skretanju za Brgud.
Na Brgudu radimo kratku pauzu i nastavljamo prema Kremenjaku. Staze su odlično markirane i nisu zahtjevne.
Na putu do Kremenjaka nalazi se Bodaj, hranilište i promatračnica supova. Tu je strogo zabranjen pristup kako se ova ugrožena vrsta ne bi uznemiravala i na taj način tjerala iz svog hranilišta. Nakon što smo pročitali sve zanimljivosti nastavljamo put dalje i nailazimo na predivan kamen na kojemu je Marija.
U daljini čujemo zvona na što Doni čuli uši i priprema se otrčati prema zvonjavi. Svjestan njegovih namjera na vrijeme ga zaustavljam. Doni je inače znatiželjan lajavac koji mora sve prisutne svojim lavežom upozoriti na svoju prisutnost. Kako sam znao da na ovom području ima dosta konja nisam htio da ih svojim lavežom uznemiruje. Spoznaja da je ovo hranilište supova još više me tjerala da djelujem na njega da ne stvara buku.
Tu nam je i prvi susret sa predivnim konjima. Doni ne pušta ni glasa, za Bena se ne brinem on rijetko laje. Prolazimo kraj njih diveći se ljepoti tih plemenitih životinja.
Fokus sa konja se prebacuje na planinarsko sklonište Izvaljeno jaje u gnijezdu što je bilo i glavni povod ovog izleta. Sklonište je stvarno posebno, ne da se usporediti ni sa jednim drugim koje smo do sada vidjeli.
Upisujemo se u knjigu, čitamo kako je nastalo sklonište i uživamo u hrani i toplom čaju gledajući u daljini stado konja kako bezbrižno pasu.
Mir i uživanje nam remeti dolazak grupe planinara koji isto kao i mi žele uživati u ovom skloništu. Nama je to znak da spremimo stvari, pozdravimo došljake i nastavimo dalje prema Kremenjaku. Za što nam je potrebno još nekih desetak minuta.
Sa Kamenjaka se vraćamo natrag prema Podmaju. Na pola puta srećemo još jedno stado konja od kojih je jedan odlučio pozdraviti. Sanja je to objeručke prihvatila. I sam sam ga htio otići pomilovati no bilo me strah kako će moji psi reagirati, Nisam htio da lavežom otjeraju konje i remete idilu koja je vladala. Na odlasku iznad nas je preletio jedan sup u svoj svojoj raskoši. Nisam ga stigao slikati ni snimiti jer sam jednostavno htio uživati u njegovoj ljepoti. Ono što me iznenadilo je da ni Doni nije ispustio glasa što je za njega nevjerojatno s obzirom da redovito laje na ptice. Pitam se: “Zna li taj pas čitati, je li pročitao sve na onoj tabli i shodno tome se ponašao cijeli dan.”
Izlet završavamo u Putniku na finom ručku poslije kojeg krećemo kući sretni i zahvalni na još jednom lijepom danu provedenom u prekrasnoj prirodi Lijepe naše.
