Posjet kanjonu rijeke Krupe je bio pun pogodak. Dugo sam planirao ovaj izlet. To je jedan od onih must be. Sama priča o Kudinom mostu je toliko lijepa i ona sama te privuče da kreneš na put.
Legenda kaže da je most sagradio mladić Kude u čast ljubavi. Prema legendi, Kude se zaljubio u djevojku koja je živjela u selu preko rijeke Krupe. Da bi došao do nje morao je pronaći prijelaz. Sagradio je most kako bi došao na drugu stranu rijeke, do svoje djevojke koju je volio. Premostio je rijeku koja ga je dijelila od njegove drage. Most je sa svojom braćom izgradio u tehnici suhozida od uvijenih blokova s lukovima koji su spajali obale rijeke Krupe.
Priča kaže da je djevojka u koju je Kude bio zaljubljen prva prešla most. Ljubavni par se na koncu i vjenčao, a most je u čast ovog zaljubljenog mladića dobio njegovo ime. Kao i sve legende, i ova pobuđuje maštu i govori nam koliko je ljubavi bilo uključeno u stvaranje ovog vrijednog spomenika kulture.
Mi smo krenuli od Manastira Krupe i uputili se u kanjon rijeke Krupe. Da samo sačekali tjedan dana voda bi bila možda malo niža no nama to nije smetalo. Hodati kroz ovu prekrasnu prirodu pa i mokrih nogu nije nam bio problem.
Na samom početku nam se pridružio jedan novi četveronožni prijatelj koji nas je pratio cijelim putem.
Nemoguće je ovuda juriti i zanemariti prekrasnu prirodu. Jednostavno svako malo moraš stati, uživati u pogledu, uhvatiti dobru fotku. Fotku koja će te kasnije podsjećati koliko je lijep kanjon rijeke Krupe.
Dolazimo i do male feratice koju nije nimalo teško prijeći. Nama je bio cilj prevest našu Ljubicu preko nje i u tome smo uspjeli. Sreća nakon prelaska mogla se mjeriti sa srećom Donija i Bena koji su zbunjeno plivali i zavijali dok smo mi penjali iznad njih te nas napokon susreli na čvrstom tlu.
Ovdje smo malo stali da se slegnu dojmovi i nakon toga krećemo dalje.
Uskoro dolazimo i do Kudinog mosta te se već iz daljine divimo tom arhitektonskom čudu. Hodajući po njemu ne možeš a da ne razmišljaš što je čovjek sve spreman napraviti zbog ljubavi. Ah ta ljubav, stvarno je posebna i stvarno je sretan svatko od nas tko ju je i jednom u životu doživio. Onu pravu, istinsku, ljubav.
Nedaleko od mosta je i ovaj prekrasan slap koji svakako treba obići. Meni će ostati u sjećanju jer sam prilikom penjanja natrag ostao bez naočala koje su pale u slap i samo ih je progutao.
Kod mosta ostaju Ljubica i Furke (pravi gentelmen) dok se mi ostali vraćamo natrag po vozilo kojim ćemo doći po njih dvoje.
Vračajući se natrag razmišljam o hladnoj pivi koja će tako lijepo sjesti. Poslije planinarenja mi je to stvarno gušt koji si uvijek priuštim. Tako je bilo i ovaj puta.
Nakon kratkog odmora odlazimo po Ljubicu i Furu koji taman izlaze na cestu. Vrijeme je za poći kući ali nikako praznog želuca.
Na staroj cesti prema Karlovcu stajemo u restoran “Oluja” gdje je hrana više nego ukusna. Sada punog želuca možemo i kući.
