Zadnjih dana se oko ferata razvila dosta živa rasprava.
I to mi je zapravo drago.
Ne zato da bismo se prepucavali tko je u pravu, tko zna više ili tko ima više iskustva, nego zato što se o ovim stvarima treba pričati. Ferate su sve popularnije. Sve više ljudi želi probati taj osjećaj stijene, visine, sajle, pogleda i adrenalina. I to je dobro. Planina zove ljude van, tjera ih da se pokrenu, da izađu iz komfora i naprave nešto što će pamtiti.
Ali baš zato o feratama ne volim pričati površno.
Na fotografiji ferata izgleda moćno.
Čovjek na stijeni.
Kaciga na glavi.
Pogled u daljinu.
Sajla pored njega.
Osmijeh na kraju.
I sve to izgleda kao prava avantura.
I je avantura.
Ali fotografija ne pokazuje sve.
Ne pokazuje trenutak kada ruke počnu drhtati.
Ne pokazuje kada se počne ubrzano disati.
Ne pokazuje kada noge odjednom više nisu sigurne.
Ne pokazuje kada čovjek pogleda dolje i u sebi kaže:
“Što je meni ovo trebalo?”
A taj trenutak dođe.
Nekome prije.
Nekome kasnije.
I upravo zato ferata traži ozbiljniji pristup.
Ne zato da ljudima ubijemo volju.
Ne zato da ih plašimo.
Ne zato da glumimo veliku pamet.
Nego zato što ferata nije samo izlet s malo više adrenalina.
Ferata traži tijelo koje može izdržati napor.
Traži glavu koja se zna smiriti.
Traži tehniku.
Traži poštovanje prema terenu.
I traži čovjeka koji zna stati prije nego što napravi glupost.
Ja ferate gledam iz dva kuta.
Kao trener gledam tijelo.
Gledam kako se čovjek kreće. Koristi li noge ili sve vuče rukama. Ima li stabilan trup. Koliko brzo se umara. Ima li ravnotežu. Može li kontrolirati pokret kad teren više nije ravan i siguran.
Kao vodič gledam nešto drugo.
Gledam kako se kopča. Drži li razmak. Sluša li upute. Zna li stati. Skriva li strah. Žuri li bez potrebe. Vidi li teren ispred sebe ili samo ide za osobom ispred.
I baš na ferati se jako brzo vidi razlika između osobe koja je samo fizički jaka i osobe koja je stvarno spremna.
To nije isto.
Jedna stvar se u raspravama često pomiješa.
Ferata nije sportsko penjanje.
U sportskom penjanju pad može biti dio procesa. Penjač zna što radi, zna kako pada, zna kakav je sustav osiguranja, zna gdje je uže, zna što ga čeka ispod sebe i zna kakvu dinamiku može očekivati.
Na ferati je priča drugačija.
Na ferati si zakvačen na čeličnu sajlu. Oko tebe su stijena, klinovi, stepenice, rubovi, police, izbočine. Teren nije napravljen tako da te “meko primi” ako padneš.
Ako padneš, možeš udariti u stijenu.
Možeš završiti na metalnom elementu.
Možeš ozlijediti nogu, rebra, rame, glavu.
Možeš u problem dovesti i sebe i ljude oko sebe.
Zato se ne slažem s pristupom:
“Ako padnem, oprema će me zaustaviti.”
Naravno da oprema postoji s razlogom. Zato nosimo kacigu, pojas, ferata set i apsorber pada. I naravno da ta oprema može spasiti život.
Ali oprema nije poziv da se ponašamo neozbiljno.
Oprema je zadnja linija zaštite.
Prije opreme dolaze odluke.
Kako se krećem?
Gdje stajem?
Jesam li umoran?
Držim li razmak?
Jesam li miran?
Znam li prekopčati karabinere bez panike?
Znam li stati i odmoriti se prije nego što se potrošim?
To su stvari koje čine sigurnost.
Ne samo oprema.
Ovo je jedna od stvari koju kao trener odmah vidim.
Čim netko na ferati stalno visi na sajli i vuče se rukama, znam da će se brzo potrošiti.
Ne zato što je slab.
Nego zato što se krivo kreće.
Ruke nisu glavni motor na ferati. Ruke pomažu, stabiliziraju, pridržavaju, prebacuju karabinere i ponekad povuku kad treba. Ali noge nose tijelo.
Kad netko sve radi rukama, vrlo brzo počnu gorjeti podlaktice. Ramena se dignu. Disanje postane kratko. Pokreti postanu grublji.
A kad se tijelo umori, glava se puno lakše uplaši.
Tu počinju greške.
Ne zato što čovjek nema volje.
Ne zato što je kukavica.
Ne zato što ne može.
Nego zato što se potrošio prije vremena.
Na ferati snaga ruku može pomoći, ali loša tehnika je pojede jako brzo.
Zato fizička priprema za feratu nije samo pitanje kondicije. Nije dovoljno reći: “Mogu hodati pet sati.” To je dobro, ali nije cijela priča.
Trebaš imati noge koje mogu raditi.
Trup koji drži tijelo stabilnim.
Ravnotežu.
Mobilnost.
Snagu hvata, ali ne kao jedini oslonac.
I osjećaj kako se tijelo pomiče po stijeni.
Ferata se ne prolazi samo rukama.
Ferata se prolazi cijelim tijelom.
Imao sam ljude koji mogu hodati satima, ali se na ferati ukoče.
Imao sam ljude koji su jaki u teretani, ali na stijeni ne znaju prenijeti težinu s jedne noge na drugu.
Imao sam ljude koji su hrabri na riječima, a onda ih izloženost smiri za dvije minute.
To ne govorim da bih nekoga ponizio.
Baš suprotno.
To govorim zato što je ferata specifična.
Nije dovoljno biti “u formi”.
Forma pomaže. Naravno da pomaže. Lakše je kad imaš kondiciju, jake noge, stabilan trup i dobar hvat. Ali ferata nije samo test forme.
Treba znati gdje staviti stopalo.
Treba znati kada se ne povući rukama.
Treba znati spustiti težište.
Treba znati disati.
Treba znati stati prije nego što se potrošiš.
Treba znati reći: “Treba mi minuta.”
Mnogi ljudi dođu na feratu s pitanjem:
“Jesam li dovoljno jak?”
A pravo pitanje je često:
“Znam li se dovoljno dobro kretati?”
To je velika razlika.
Jer na ferati se ne troši samo mišić.
Troši se pažnja.
Troši se fokus.
Troši se mirnoća.
Troši se sposobnost donošenja dobrih odluka.
I ako tijelo nema tehniku, glava vrlo brzo počne raditi protiv tebe.
Ljudi se često srame straha.
Pogotovo muškarci.
Kao da moraš doći na stijenu i glumiti da ti nije ništa. Kao da je strah znak slabosti.
Nije.
Strah je normalan. Strah te može čuvati. Strah te uspori, natjera te da pogledaš gdje staješ, da primiš sajlu, da slušaš upute.
Problem nije čovjek koji kaže da mu je neugodno.
S takvim čovjekom se može raditi.
Problem je čovjek koji se pravi da mu ništa nije, a vidiš da mu tijelo govori suprotno.
Još veći problem je ego.
Ego kaže:
“Mogu ja to.”
Ego kaže:
“Ma nije to ništa.”
Ego kaže:
“Neću sad stati pred drugima.”
Ego kaže:
“Samo da prođem pa što bude.”
Na ferati takav pristup nije dobar.
Jer ferata nije mjesto za dokazivanje.
Nije cilj pokazati da se ne bojiš.
Cilj je proći sigurno.
A sigurnost nekad znači usporiti.
Nekad znači stati.
Nekad znači poslušati.
Nekad znači priznati da ti je dosta.
To nije slabost.
To je zrelost.
Nekome se možda čini da vodiči previše pričaju o tehnici.
Kako stati.
Kako se ukopčati.
Koliki razmak držati.
Kada krenuti.
Kada čekati.
Kako koristiti noge.
Kako se odmoriti.
Kako proći izloženi dio.
Ali to nije kompliciranje.
To je sigurnost.
Na lakšoj ferati puno toga može proći i “na silu”. Čovjek se nekako izvuče, malo se namuči, malo previše visi na rukama, ali prođe.
Na težoj ferati to ne traje dugo.
Tamo loša tehnika brzo dođe na naplatu.
Ako se stalno vučeš rukama, potrošit ćeš se.
Ako ne držiš razmak, ugrožavaš i sebe i druge.
Ako se kopčaš u panici, radiš greške.
Ako ne znaš stati, umor te preuzme.
Ako ne znaš reći da ti je teško, ulaziš u problem dublje nego što treba.
Zato se ferata ne uči tek kad dođe gusto.
Osnove se uče prije.
Kako koristiti noge.
Kako držati tijelo blizu stijene kad treba.
Kako ne visiti bez potrebe.
Kako prekopčati karabinere mirno.
Kako se odmoriti.
Kako procijeniti sljedeći pokret.
Kako komunicirati s vodičem i grupom.
To su male stvari.
Ali na stijeni male stvari odlučuju hoćeš li se kretati mirno ili ćeš se boriti sam sa sobom.
Ljudi često misle da vodič samo zna put.
Ali na ferati vođenje nije samo pokazati smjer.
Kao vodič moraš gledati grupu.
Tko se prebrzo umara.
Tko se previše drži rukama.
Tko ne diše dobro.
Tko šuti, a vidiš da mu nije ugodno.
Tko glumi sigurnost.
Tko je preblizu osobi ispred.
Tko predugo stoji na nezgodnom mjestu.
Tko još može, ali treba usporiti.
Tko više ne smije dalje istim tempom.
To su stvari koje se ne vide iz objave na Facebooku.
Ali se vide na stijeni.
I zato ferate volim voditi u manjim grupama.
Ne zato da bi zvučalo ekskluzivno.
Nego zato što na ferati moraš vidjeti čovjeka.
Ne samo kacigu ispred sebe.
Moraš vidjeti kada netko počinje gubiti snagu. Moraš vidjeti kada mu se disanje promijenilo. Moraš vidjeti kada više ne postavlja nogu sigurno. Moraš vidjeti kada se šali, a zapravo mu nije svejedno.
Nekad kao vodič moraš ohrabriti.
Nekad moraš usporiti.
Nekad moraš objasniti pokret.
Nekad moraš reći: “Stani. Udahni. Sad idemo polako.”
A nekad moraš donijeti odluku koja se možda nekome neće svidjeti.
Jer sigurnost nije stvar dojma.
Sigurnost je odluka.
Ta rečenica se često pojavi na zahtjevnijim turama.
Nekad naglas.
Nekad samo u glavi.
“Što je meni ovo trebalo?”
I znaš što?
To nije loše.
To je trenutak kada čovjek shvati da je izašao iz zone komfora.
Ali tu je bitno što se dogodi nakon toga.
Ako imaš dobru pripremu, dobru grupu, vodiča koji prati situaciju i malo poniznosti, taj trenutak može postati dio dobrog iskustva.
Staneš.
Udahneš.
Smiriš ruke.
Vratiš pogled na sljedeći korak.
I ideš dalje.
Ne herojski.
Nego pametno.
I baš zbog toga ljudi kasnije pamte feratu.
Ne samo zbog pogleda.
Nego zbog trenutka kada su prošli nešto što ih je stisnulo, ali nisu izgubili glavu.
To je poseban osjećaj.
Ali do njega se ne dolazi bez poštovanja prema terenu.
Ako bih morao sve sažeti u jednu rečenicu, rekao bih ovako:
Za feratu trebaš fizičku pripremu trenera i tehničku pripremu vodiča.
Kao trener rekao bih:
Pripremi noge.
Pripremi trup.
Radi na ravnoteži.
Radi na hodanju uzbrdo.
Ojačaj hvat, ali nemoj misliti da će te ruke spasiti.
Navikni tijelo na napor koji traje.
Nauči kontrolirati pokret kad nisi na ravnom.
Kao vodič rekao bih:
Nauči se pravilno kopčati.
Drži razmak.
Ne ulazi u segment dok osoba ispred nije sigurna.
Ne žuri s karabinerima.
Nauči stati i odmoriti se.
Slušaj upute.
Ne skrivaj strah.
Ne dokazuj se.
To dvoje ide zajedno.
Samo fizička snaga nije dovoljna.
Samo oprema nije dovoljna.
Samo hrabrost nije dovoljna.
Treba sve zajedno.
Jer ferata nije samo pitanje možeš li.
Nego možeš li sigurno.
Ne pišem ovo zato da bih nekoga uplašio od ferata.
Baš suprotno.
Volim ferate.
Volim taj spoj stijene, pokreta, visine, fokusa i prirode. Volim trenutak kada čovjek prođe dio za koji je mislio da neće moći. Volim kad se netko na kraju nasmije i kaže:
“Bilo me strah, ali bilo je vrhunski.”
To su lijepi trenuci.
Ali baš zato ferate treba shvatiti ozbiljno.
Jer sigurnost ne ubija avanturu.
Sigurnost omogućuje avanturu.
Kad znaš što radiš, više uživaš.
Kad se znaš kretati, manje se trošiš.
Kad znaš stati, manje paničariš.
Kad imaš vodiča koji vidi što se događa, lakše prođeš kroz teže trenutke.
Ferata nije mjesto za ego.
Nije mjesto za dokazivanje.
Nije mjesto za “ma lako ćemo”.
Ferata je mjesto gdje se učiš kretati, disati, razmišljati i poštovati teren.
I zato, kad kažem da na ferati ne smiješ pasti, ne govorim to da bih zvučao dramatično.
Govorim to zato što znam što pad na ferati može značiti.
A još više znam koliko se toga može spriječiti dobrom pripremom, dobrom tehnikom i pametnim odlukama.
Na kraju dana, cilj nije samo doći do kraja ferate.
Cilj je vratiti se doma cijel, bogatiji za iskustvo i pametniji za sljedeću planinu.
To je prava pobjeda.
Ferate vodim u manjim grupama, s naglaskom na sigurnost, tehniku kretanja i realnu procjenu ljudi na terenu.
Ne idemo se dokazivati.
Idemo učiti.
Kretati se bolje.
Koristiti tijelo pametnije.
Razumjeti opremu.
Poštovati teren.
I uživati u planini bez nepotrebnog rizika.
Planina će uvijek biti tu.
Pitanje je samo hoćeš li joj pristupiti dovoljno pametno da joj se možeš vratiti.
